Učenica Ana Boros (III. G) pod stručnim vodstvom nastavnice Tine Udović, prof. napisala je napetu priču žanra strave i užasa koju objavljujemo u cijelosti. Uživajte u čitanju priče kojom će možda nadmašiti djela Edgara Allana Poea…

MOJ SPAS

Priču napisala: Ana Boros, III. G

Na napuštenom mjestu se dogodila nevjerojatna misterija u koju nitko nije vjerovao osim moje majke. Ja sam se uvjerila u nju tek kada sam saznala da sam odabrana. Neshvatljivo? Pojasnit ću.

Prije dosta vremena šetala sam sama kroz nepoznate krajeve tražeći mir. Šećući, ugledala sam staru i napuštenu kućicu ispod koje se nalazio tunelčić, a u tunelčiću kavez. Pričalo se da je u kavezu bila zaključana zlostavljena djevojčica koja je uspjela pobjeći, ali sa zakletvom da će patiti nevina osoba koju djevojčica odabere. Zbog velike mržnje i zle volje, pričalo se da se pridružila samom vragu, demonu, koji je volio uništavati tuđu sreću. U to su vjerovale samo starije gospođe. Proučavala sam svaki kutak tog napuštenog mjesta. Kavez je bio poprilično malen za jednu djevojčicu, rešetke razbijene, mrlje krvi, na dnu se nalazila razbarušena slama. Svatko normalan bi pomislio da je tu bivala životinja, a ne djevojčica. U tom trenutku proučavanja iznenada sam osjetila laganu tegobu i pomutnju u želucu. Imala sam osjećaj da ću povratiti. Odvratan osjećaj. Mučnina me je prekinula u daljnjem istraživanju te sam lagano krenula kući.

Kroz neko vrijeme se moje ponašanje počelo mijenjati što je moja majka, naravno, primijetila. Podočnjaci, umor, turoban pogled pun žalosti tjerao me na plač. Odlučila sam majci reći za kavez i moj zaključak, ali prekinula me iako nisam dovršila rečenicu. Šokirala se. Počela je živčaniti. Napala me svojom pričom o prokletstvu kako će odabrana osoba biti označena vidljivim znakom te kako će ju pratiti nesreća u životu. U tom mi je trenutku nešto bolno odvratilo pažnu. Pogledavši ispod dlana ruke primijetila sam krvava slova urezana u moju kožu. Prestravljena prizorom, pročitala sam naglas „BITI ĆEŠ NAŠA“! Kapljica krvi je pala na kauč. Izgledalo je toliko nerealno da bi bilo istinito. Majčin pogled pun straha me još više zaprepastio. Ustala je i počela spremati stvari. Odlučila me je upoznati s njenim prijateljem Marcusom koji se bavi vjerom i egzorcizmom. Sledila sam se pri samoj pomisli što bi dalje moglo slijediti.

Putujući žestokom brzinom razmišljala sam o djevojčici i prokletstvu. Nije mi bilo jasno zašto sam baš ja odabrana. Je li zbog mojeg njuškanja po kavezu? Jesam li napravila nešto u životu što nisam trebala? Nisam bila sigurna je li sve to za mene kazna ili lekcija. Brzo smo stigli. Ulaskom u stan primijetila sam puno križeva i katoličkih znakova, Biblija i krunica. Zavrtjelo mi se u glavi. Marcus, ugledavši me, znao je o čemu je riječ. Majka ga je očajnički tražila za pomoć, ali Marcus se nije htio pretjerano miješati. Rekao je da mi nema pomoći, da se demona neću moći riješiti te kada jedanput dođe po mene, biti će gotovo. Suze su mi se počele slijevati niz obraze. Na drugoj ruci sam opet osjetila bol. Točno sam gledala svako slovo koje mi se urezalo na ruci, kao da mi nevidljiva oštrica para kožu. Ovoga puta je pisalo „DOLAZIMO PO TEBE“! Počela sam jecati. Marcus nije htio imati posla s nama te nas je lijepo zamolio da izađemo. U ljutnji, razočarenju i nevjerici smo majka i ja stajale pred vratima i čekale čudo. Sa susjedne strane je kroz vrata izašao visok i krupan mladić meni poznatog lica. Zbog suza koje su mi mutile vid, trebao mi je trenutak da prepoznam to predivno lice. Laknulo mi je. Bio je to moj dečko, Matt, kojeg je obuzela znatiželja moje tuge i prolivenih suza. Pala sam u njegov zagrljaj pun utjehe i čiste sreće. Zbog pretjerane brige i znatiželje, majka mu je pokušala ukratko objasniti situaciju u kojoj sam se nalazila, ali ostao je sumnjičav. Nije joj vjerovao zbog pomisli da su to gluposti i neistinite priče. Namrštio se primijetivši urezana slova na mojoj ruci. Kako da mu dokažem? Ogledalo u hodniku mi je skrenulo pažnju. Gledajući svoj lik, primijetila sam još jedan nepoznati iza sebe. Okrenula sam se, ali nije nikoga bilo. Približila sam se ogledalu i u svojim očima vidjela lik nepoznate djevojčice. Je li to ona? Odjednom, čula sam glasan vrisak zbog kojeg me zaboljela glava. Ogledalo se razbilo. Odmaknula sam se i u panici pogledala u majku. Nije joj bilo jasno jer nije ništa čula, kao ni Matt. Razbijeno staklo se počelo tresti samo od sebe, vrata u zgradi su se počela otvarati i zatvarati. Zbog stravičnog prizora, Marcus je izašao iz stana i viknuo „Bježi!“. Počela sam trčati niz stepenice ne primijetivši da majka i Matt nisu iza mene. Okrenula sam se i dozivala ih. Ništa. Ponovnim okretom prema izlaznim vratima ugledala sam djevojčicu tamne kose, blijedog lica, zamrljanu krvavim suzama. Gledala me s tugom u njenim tamnim očima. Potres je nastao. Svakim korakom kojim se približavala, jače sam osjećala bol i patnju u svojoj duši. Pokušavala sam prevladati tu žalost, nisam joj se smjela predati, morala sam biti jaka. Strah se pretvorio u ljutnju. Osjetila sam snagu u sebi. Prije nego što me djevojčica dotaknula, mahnula sam rukom prema njoj u nadi da će otići i u tom trenutku sam kroz žile osjetila silu koja ju je odbacila kroz izlazna vrata na polje. Nevjerojatnim činom kojim sam se riješila strašljive djevojčice, obuzeo me ponovni strah. Matt je trčao niz stepenice, uplašen i u panici. Pokušao me obavijestiti o nečemu, ali čekaj! Gdje mi je majka? Vratila sam se na gornji kat i čula stravične krikove iz Marcusovog stana. Bez razmišljanja sam pojurila u stan. Vidjevši majku u rukama crnoga demona, pluća su mi se stisla. Zbog prikaza te zle sile kako drži moju majku za vrat, ponestalo mi je zraka. Suze su mi se slijevale niz obraze. Pala sam na koljena, zatvorila oči i držeći se za glavu vrištala. Uz svu tu jezovitu buku čula sam u glavi nepoznate i neshvatljive šapate. Bol, tuga, patnja, opet su me obuzele. Osjetila sam mračnu silu koja se pokušala spojiti s mojom dušom. Tjerala sam ju van, nisam ju htjela u sebi, tjerala sam ju svojim osjećajima i mislima. Nisam joj dopuštala da me obuzme. Sjetila sam se lijepih trenutaka provedenih s majkom, svog djetinjstva, prvog poljupca, rođendana. Majka je zadužena za to, naravno. Ona je moj spas. Zbog nje, imala sam lijep život. Htjela sam ga i dalje imati! Obuzela me snaga. Snaga neopisive sreće i utjehe. Potiho sam šapnula „Bože, jesi li sa mnom?“… Tišina. Tišina je zavladala. Otvorila sam oči i ugledala majku na podu. Demona nije bilo. Zagrlila sam iscrpljenu i krhku majku koja je ležala nepomično na podu. Pogledala me i rekla: „Uspjela si.“. Da, uspjela sam, zahvaljujući njoj. Gledala me i dalje, ali pogled joj je bio prazan, lice blijedo, oči duboke. Nije više disala. Šok! Tresla sam ju, dozivala, ali izgubila sam ju. Matt i Marcus su me odvlačili od nje. Ne! Izgubila sam ju! Ušli smo u auto i vozili se prema nepoznatome. Na odlasku sam primijetila Marcusov izraz lica pun planova i ideja. Svjedok je nemogućem, da se demona može otjerati bez križeva i svetih vodica. Zbog tog čina je imao nadu i vjeru u mene. Sjedivši u Mattovom zagrljaju, postala sam nijema. Bez riječi, razmišljala sam o majčinom praznom pogledu. Bez zvuka, plakala sam. U tom trenutku, neprimjetno, na ruci su nastale nove krvave riječi „ALI NISI OTJERALA MENE“! Kako ću dalje živjeti bez svog spasa, bez svoje radosti, bez svoje majke?

…