Građevinsku tehničku školu posjetio je gospodin Oleg Mandić, posljednji dječak koji je živ izašao iz Auschiwitza
GOSTOVANJE ISPUNJENO OPLEMENJUJUĆIM PORUKAMA
NAPISALE I SNIMILE: Eliana Makovac, Laura Selihar i Martina Selihar, III. D
10. travnja 2017. u našoj školi održano je predavanje na temu zloglasnog logora Auschwitz u Poljskoj koje je vodio gospodin Oleg Mandić, posljednji dječak koji je živ izašao iz Auschwitza. Gospodin Oleg Mandić u našu je školu došao na poziv knjižničarke mr.sc. Maje Cvjetković, prof. i mag. kroatistike, zahvaljujući suradnji gospodina Mandića s Knjižničarskim društvom Rijeka.
Susret je organiziran u korelaciji knjižnice s nastavom Povijesti nastavnica Ivane Kovač, prof. i Anamarije Marković, prof.hrvatskog jezika i povijesti, te se o susretu izvještavalo u korelaciji s nastavom Hrvatskoga jezika i izvannastavnom aktivnosti novinarske grupe pod stručnim vodstvom Tine Udović, prof. Zahvaljujući donaciji knjige Roberta Covazze „Oleg Mandić-posljednji dječak iz Auschwitza“ koju je Grad Rijeka donirao svim knjižnicama Županije, knjigu je moguće podići i u našoj školskoj knjižnici.
Gospodin Oleg Mandić je rođen 5. travnja 1933. na Sušaku. Srednju školu započinje pohađati u Opatiji, a nakon zatočenja u Auschwitzu srednju školu završio je u Beogradu i Zagrebu. Nakon završenog pravnog fakulteta postaje jedan od direktora izvoznog društva, ali ubrzo odlazi i vraća se u Opatiju gdje se zapošljava u novinarsko-izdavačkoj djelatnosti.
U koncentracijskom logoru u Auschwitzu od 1940. do 1945. umrlo je više od milijun i pol ljudi, najvećim dijelom Židova. U logoru su također bili zatočeni i ljudi nežidovskog podrijetla među kojima je bila i obitelj Mandić.
Oleg Mandić je svoje bezbrižno djetinjstvo proveo u Opatiji igrajući se sa svojim prijateljima, ali sve to prestaje kada pripadnici nacističke Njemačke ulaze u kuću obitelji Mandić u potrazi za Olegovim ocem i djedom koji su otišli u partizane. Posjeti Nijemaca bili su sve učestaliji sve dok nisu 15. svibnja 1944. odvukli malog Olega, njegovu majku i baku u riječki zatvor Via Roma. Iz zatvora Via Roma odvezeni su u Trst u zloglasni zatvor Coroneo u kojem su proveli dva mjeseca. Kasno u noć, 10. srpnja 1944. obitelj Mandić stavljena je u vagone ne znajući gdje idu. Ljudi koji su naknadno ušli u vagone kazali su da na vagonu piše „Auschwitz“’, ali tada nitko nije znao što to znači niti da je to logor smrti, sve dok se idućeg jutra nisu otvorila vrata vagona. Prvo što su vidjeli bila je bodljikava žica pod visokim naponom koja se širila unedogled. „Nakon pranja morali smo odmah krenuti prema izlazu. U sljedećoj prostoriji dočekali su nas drugi zatvorenici koji su nam tetovirali broj s ranije dobivene zakrpe. Postao sam broj: 189488.“, rekao je Oleg Mandić pokazavši nam da i dalje ima svoj broj na podlaktici. Zarobljenici su bili podijeljeni po raznim kategorijama, među koje je pripala obitelj Mandić, a to su politički zatvorenici koji nisu bili nimalo pošteđeni napora i patnje. Oleg Mandić je uspio ostati sa svojom majkom i bakom iako je često zbog lošeg zdravlja boravio u logorskoj bolnici. Jedan od možda najznačajnijih trenutaka u logoru mu je bio kada je na Božić 1944. od majke dobio glavicu češnjaka: „Imati na raspolaganju isključivo za sebe glavicu češnjaka stvaralo je u meni osjećaj da sam bogat“.
U svojem je predavanju otkrivao zbivanja koja su mu se dogodila za mjeseci provedenih u logoru, od onih najljepših do onih manje lijepih.
27. siječnja 1943. godine Crvena armija ušla je u Auschwitz te 2. ožujka oslobodila obitelj Mandić nakon čega su se zauvijek zatvorila vrata logora. Na svojem predavanju Oleg Mandić nekoliko puta ponovio je kako upravo zbog logorskog iskustva imao prekrasan život znajući kako se ne može dogoditi ništa gore od toga što je doživio u djetinjstvu.
Svoju priču Oleg Mandić završio je rečenicom: „Ja nikoga ne mrzim i ne krivim jer se iz mržnje razvijaju strahote kao što su ove“.
