Učenica Paola Čargonja (II. AT) pod stručnim vodstvom nastavnice Tine Udović, prof. napisala je svoju novu kolumnu za Školske novine.

Kolumna Paole Čargonje (II. AT):  Trenutak ozbiljne neozbiljnosti

NEGATIVA (I ZAŠTO TAKO NE RAZMIŠLJATI)

Čim nas stigne negativno razmišljanje pod hitno treba poduzeti nešto i iskorijeniti ga potpuno. Zašto? Pa zapravo je vrlo jednostavno. Kao prvo i osnovno, takvo razmišljanje utječe na naše zdravlje, a svi ostali njegovi produkti jednostavno se počnu nizati jedan na drugoga, poput lanca, što nikako nije dobro. Ponekad nas takvo razmišljanje vodi ka negativnim stavovima i teorijama te primjerice s vremenom stvorimo loše mišljenje o sebi.

Tu ću se malo zadržati i baciti se na razradu teme o kreiranju lošeg mišljenja o sebi, jer je to veliki problem pogotovo kod mlađih generacija. Nije li tužno slušati djevojčice i dječake u vrlo ranoj životnoj dobi (govorimo o, primjerice, dvanaestogodišnjacima), koji već tako rano dobivaju lošu sliku o sebi zbog tuđih komentara ili neke sitne nesavršenosti koju su primijetili na sebi te koja stoji izvan stereotipa današnje ljepote? Nije li tužno čuti ono: „Ajme, kako sam ružan/ružna !“ koje izusti još neformirana osoba koja si tim riječima ruši samopouzdanje iz dana u dan? Užasno je to čuti, stoga smatram da bi svaka osoba trebala pročitati sljedeći dio teksta kako bi ju, ako ništa, barem potaknuo na razmišljanje o njenim postupcima, izgovorenim riječima koje nisu uvijek na svome mjestu jer ponekad njima znamo ozbiljno povrijediti pojedine osobe. Također se valja zapitati je li osoba koja nas je navela na negativno razmišljanje i stvaranje lošeg mišljenja o sebi zaista vrijedna naših živaca, suza ili sličnoga, jer to je, naposlijetku, samo i isključivo njeno mišljenje.

Ne postoje objektivno ružni ljudi, postoje ljudi koji ne drže do sebe i time  stvaraju neurednu sliku o sebi zbog svoje neodržavane vanjštine. Tuđe kritike zbog izgleda ne smijemo uzimati k srcu, jer ako se desi suprotno opet se vraćamo u stanje negativnog razmišljanja što vodi do, vrlo često, groznih posljedica. Vrlo se često pokušava prerano odrasti. Zanosi se pogrešnim idealima, operiranim, uniformiranim, kompjutorski dotjeranim „barbikama“ i time se stvaraju kompleksi koji vode do ozbiljnih psihičkih i fizičkih problema: anoreksije, bulimije, raznih oblika depresije i drugih. Umjesto da gledamo predivne mlade ljude u razvoju, gledamo nesretnu djecu u pokušaju da budu ono što nisu i što ne bi ni trebali biti. Slažem se da se netko osjeća ružnije, no onda je na društvu da glorificira različitosti i ljepotu u svim njenim oblicima, a onda će se time umanjiti i kompleksi pojedinaca koji se prije nisu uklapali u samo tu jednu, “lijepu”, nametnutu kategoriju.

Vrijeme je da počnemo razmišljati izvan te neke zamišljene kutije u kojoj smo svi pohranili naše stavove koji su prihvatljivi u današnjem društvu. Upravo sada je idealno vrijeme da se ti stavovi prošire ili promijene, jer kada sagledamo trenutačnu situaciju, na žalost sve više se susrećemo sa svime gore navedenim, a zapravo smo mi oni koji to mogu to promijeniti.

Bez obzira na sve trebamo biti pozitivni, što više nasmijani i trebamo imati svoje stavove, ali u isto vrijeme trebamo znati poštivati tuđe. Isto tako tuđa mišljenja treba ostaviti po strani, pogotovo ona negativna koja nas na bilo koji način mogu navesti na krivi put. To je u stvari recept za sreću. Tijekom cijelog života trebamo ostati svoji, odnosno dosljedni svojim odlukama, mišljenjima, postupcima dokle god su oni ispravni i ako slučajno skrenemo s tog puta treba na vrijeme reagirati i vratiti se na njega što je prije moguće.