Što se zbiva u uzbudljivom nastavku novele Marte Margić, 2. D?

Marta Margić, 2. D, napisala je sa zanimanjem iščekivani nastavak svoje novele Projekt Samac u sklopu projekta Autorsko književno stvaranje i prevođenje autorskih tekstova

 Što se zbiva u uzbudljivom nastavku novele Marte Margić, 2. D?

NOVELU NAPISALA I ILUSTRIRALA: Marta Margić, 2.D

UVOD NAPISALA: Tina Udović, prof. savjetnik

Nakon zapaženog prvog dijela novele Projekt Samac, vrijedna učenica Marta Margić, 2. D, u sklopu projekta Autorsko književno stvaranje i prevođenje autorskih tekstova, napisala je i ilustrirala uzbudljivi nastavak svoje novele, ostvarujući odgojno-obrazovne ishode sva tri predmetna područja nastave Hrvatskoga jezika: SŠ HJ A.2.5. Učenik analizira rečenice u tekstu i primjenjuje sintaktička znanja pri njegovu oblikovanju; SŠ HJ B.2.2. Učenik uspoređuje književne tekstove prema temi ili žanru na sadržajnoj i izraznoj razini i primjenjuje književnoteorijske pojmove.; B.2.4. Učenik se stvaralački izražava prema vlastitome interesu potaknut tekstom.; SŠ HJ C.2.1. Učenik prosuđuje utjecaj medijskih tekstova na oblikovanje životnog stila primatelja.

Je li na pomolu nova književna senzacija iz pera vrijedne i talentirane učenice?

 

PROJEKT SAMAC  (nastavak novele)

 

  1. veljače 1999. godine, 8:00 sati

Tek je 8 sati. Imam osjećaj kao da sam budan već cijelu vječnost. Od kako nema one gospođe nikako ne mogu spavati kako treba, imam osjećaj kao da me netko gleda, kao da sam ja za sve kriv ali kako bih mogao biti za sve kriv kada ju nisam poznavao? Zašto krivim sebe ako ju nisam ja ubio?

-Upravo ste osjetili osjećaj krivnje bez obzira što znate da niste krivi. Hvala Vam.

Zar opet? Još jedan dan kada slušam istu gospođu koja mi se zahvaljuje na takvim suludim stvarima? Što je ovo? Zašto sam još uvijek tu ako smijem otići?

-Dobar dan.

-Tko ste vi? Kako ste ušli?

-Ja sam vaša dadilja, osoba koja će se brinuti za Vas. Mogu li Vam kako pomoći?

Molim? Još jedna dadilja? Zašto zvuči isto kao gospođa koju sam prvu vidio?

-Zašto ste ovdje? Što ste napravili prošloj gospođi? KAKO STE UŠLI? ŠTO ŽELITE OD MENE?

-Molim Vas smirite se, sve je uredu.

-KAKO MOŽETE TO GOVORITI? ZNATE LI ŠTO SE DOGODILO PROŠLOJ GOSPOĐI?

-Doktore, osiguranje, upomoć!

-A tko ste sada Vi? Što Vam je to u ruci? Hej, što ste mi zabili u ruk-

 

  1. veljače 1999. godine, 7:00 sati

Gdje sam? Ah, zašto to i pitam kada znam gdje sam. U istoj sobi već mjesec dana bez da znam što i tko želi bilo što od mene.

-Dobar dan.

Opet ona? Opet ista gospođa koja iz dana u dan ulazi u moju sobu s osmjeho- Čekaj…zašto ponovno tako mislim? Tako sam mislio kada je prošla gospođa bila u ovoj sobi, a zatim se nešto dogodilo.

-Gospodine, jeste li dobro?

-Da, naravno.

Ništa se nije dogodilo, možda neće otići.

 

-Upravo ste osjetili stah ponavljanja istoga, mislili ste kako je sve isto te kako se samo vrtite u krug. Hvala Vam.

Zar opet? Kada mogu otići? Ne želim više biti ovdje.

 

  1. ožujka 1999. godine, 13:00 sati

Dosta mi je. Ne mogu više ni minutu provesti u ovome prostoru. Već tri mjeseca gledam iste hladne zidove, ležim na istom neudobnom krevetu, imam isti osjećaj kako me netko gleda.

-Upravo ste osjetili strah stalnog promatranja. Hvala Vam.

Ne ponovno. NE. NE MOGU VIŠE SLUŠATI OVO. ODLAZIM KAKO GOD ZNAM.

-Žao nam je, ali ne možete otići dok ste pod promatranjima.

Pod promatranjima? Kakvim promatranjima?

-Doktori Vas motre. Govore kako ponekad imate vrlo burne reakcije naspram drugih pacijenata.

Kako zna što mislim? Drugih pacijenata? Kakvih drugih pacijenata? Nisam sam u ovome?

-Naravno da niste, pa bilo bi besmisleno imati samo jednu osobu koja se motri zar ne? Kako znamo da ćete reagirati kako mi želimo?

Reagirati kako oni žele? Što bi to trebalo značiti?

 

  1. svibnja 1999. godine, 22:00 sata

‘Projekt ljubav’. Opet ista knjiga. Zapravo je zanimljiva, no ne mogu ju više čitati. No, što bih drugo trebao raditi kada ne mogu otići?

-Možete otići.

-Molim? Što ste to rekli?

-Možete otići, izaći iz sobe, otići u pravi svijet.

Napokon. Možda se svo ovo čekanje i isplatilo.

*Iza stakla*

-Da naravno da ga trebate pratiti. Naravno da izlazi iz sobe u pravi svijet. Znam da to nije pravi svijet, pa ne smijemo ga ostaviti da ide sam kroz svijet kao da se ništa od ovoga nije dogodilo.

 

 

Što će netko tko ga vidi misliti? Pa nema ni osobnu iskaznicu, potvrdu o ikakvoj kupnji u dućanima… Pa naravno da će to imati sada, vidjeli smo kako je uzeo sve što je bilo u ‘njegovoj kutiji’. Svi računi, osobna iskaznica, ključ od zgrade gdje živi… sve je kod njega. Ne trebamo se bojati ničega, da je shvatio što se dešava ne bi ovako reagirao, prijavio bi nas nadležnima i sve bi ovo propalo ali vidite kako sve ide po planu. Nadajmo se da će sada sve biti kako treba, ali za svaki slučaj šaljemo razne ljude koji će ga potajno promatrati.

 

  1. siječnja 2000. godine, 15:00 sati

Lijepo je ovdje, u mojoj kući. Ima mnogo biljaka, krevet je udobniji, imam čak i sat u sobi na zidu te vlastitu kuhinju. Sve je odlično krenulo od kada sam izašao od toga doktora. Zapravo ni ne znam kako se zove ni što je htio od mene, ali to je sve sada iza mene, ne bih trebao obraćati pozornost na svoju prošlost.

*Iza stakla u staroj prostoriji*

-Da, sve je kako bi trebalo biti. Subjekt 1 se ponaša isto onako kako se ponašao dok je bio ovdje. Da da, sve je u redu. Rekla sam vam kako sam sve temeljito isplanirala i kao što vidite, sve ide onako kako sam rekla. Ovo će mi dati bolju priliku za tu povišicu koju čekam već godinama. Možda ću ja postati glavna osoba u ovaj zgradi te ću se napokon maknuti od ovoga. Postalo je vrlo naporno stalno gledati isto. Svako se jutro bude, razmišljaju zašto su tu, tko su, kada će van, tko je ta dadilja, što joj se dogodilo… Previše je svega toga u jednome danu. Pa i psihijatar ne bi izdržao ovdje, a kako bih ja trebala.

 

  1. travnja 2002. godine, 19:00 sati

Nadam se da će se ovo dobro svršiti. MOLIM? KAKO GA JE MOGLA OSTAVITI I TO BAŠ SADA? Molim? Tko me treba u ovo doba dana? I zašto bi mi kucali na varata, kao da pametni uređaji ne postoje.

-Ah, DOLAZIM. Dobar dan. Kako Vam mogu pomoći?

-Ispričavam se ali mislim da sam pogriješila, Vi niste osoba koju trebam, ali dok sam ovdje… jeste li zainteresirani pogledati naš letak.

Letak? Ova gospođa mi nudi letak ovako kasno?

-Umm, da, u redu. O čemu se radi?

-O pravom životu izvan simulacije.

-Molim?

-Život izvan ovih zidova, bez robota, s pravim ljudima i vašim stvarima.

-Kako to mislite?

-Zar ne znate? Pa sve je ovo simulacija stvorena kako bi Vas što duže držali pod nadzorom.

-Što to govorite? Čujete li samu sebe? Kakva simulacija?

-Zar niste pogledali oko sebe? Niste svjesni svega što Vas okružuje? U kojem svijetu je uvijek sunčano, svi su sretni i jedva Vas čekaju vidjeti, sve je tako šareno i zeleno i lijepo… ne budite suludi, pa ovo je još uvijek simulacija. To što niste više u vašoj sobi ništa ne znači.

-Vi meni hoćete reći da ništa od ovoga nije istina?

-Mogu Vam i pokazati ako odlučite krenuti sa mnom.

Još uvijek sam pod nadzorom ali… nisam više u istoj sobi u kojoj sam provodio toliko vremena? Što se dešava? Zar to nije bio kraj?

-I… koji je Vaš odgovor?

-Uzeti ću Vaš letak te ću Vas nazvati kada se odlučim, no treba mi vremena za donošenje tako velike odluke.

-Što god Vi kažete, samo nemojte zaboraviti nazvati natrag… ništa ne traje vječno.

Možda i jest u pravu, sve je tako kratko. Već skoro dvije godine živim izvan one sobe, a imam osjećaj kao da sam jučer izašao. Ali… još uvijek bih trebao razmisliti, velika je to odluka makar bila za nešto bolje. Ipak su sva moja sjećanja krenula odavdje. Sve što znam, svega čega se sjećam, svih ljudi kojih se sjećam su vezani za ovo… mračno i zagušeno mjesto.

 

*Iza stakla u staroj sobi*

-MOLIM? KAKO MISLITE DA ZNA? NE… TO JE NEMOGUĆE, NITKO MU NIJE MOGAO REĆI. Molim? Ponovno ona? Zar niste rekli da smo je se napokon riješili? Vratila se? Zašto?

 

  1. travnja 2002. godine, 10:00 sati

-Dobar dan jesam li dobio gospođu… Celine?

-Da, to sam ja. Tko ste Vi?

 

-Um…ja sam Lion, došli ste do mene zabunom pred par dana te ste mi ostavili letak.

-A, to ste Vi. Mislila sam kako neće nazvati. I…što ste odlučili?

-Odlučio sam krenuti s Vama, spreman sam ostaviti sve i krenuti u stvarnost.

-Odlično, drago mi je da to čujem. Krećemo sutra u 4 sata ujutro.

-Tako rano?

-Da, zato što se kasnije bude straža te ostali “ljudi” koji Vas okružuju. Trebat će nam puno vremena do granice, ali nadam se da ćemo stići do podneva.

-U redu. Gdje da Vas čekam kako bismo što prije krenuli?

-Budite u stanu, najbolje je čekati tamo zato što nitko neće slutiti kako nešto planiramo.

-U redu, čekam Vas ovdje u četiri.

-U redu. Hvala Vam što ste nazvali te što mi vjerujete. Do sutra.

-Do sutra.

Pa… to je riješeno. Sutra se napokon vraćam u stvarnost, u svijet gdje me nitko neće moći kontrolirati.

 

  1. travnja 2002. godine, 3:00 sata

Pa… nisam baš mogao spavati. Nisam siguran jesam li uzbuđen ili o čemu je riječ, ali jedva čekam krenuti te se napokon maknuti od ovoga mjesta.

*Iza stakla u staroj sobi*

-Ubrzo kreću, kako možete biti tako sigurni? Čuli ste ih? Kako? Razgovarali su preko telefona? Ah, naravno. Kao da ona zna što mi sve možemo. Zna? Kako bi znala? Izvukla je već 20 osoba iz raznih promatranja? Hm… napravite sve što je potrebno da ne uspiju pobjeći. DA, MISLIM SVE, SADA KRENITE NA POSAO, NEMAMO PUNO VREMENA.

-4:00 sata-

Ah, zasigurno je to Celine.

-Dobar dan Lion, kako ste?

-Odlično, kako ste Vi?

-Uzbuđeno, drago mi je da Vam mogu pomoći.

 

-I meni je drago i… hvala Vam što ste ovdje.

-Naravno da jesam, pa to je moj dio dogovora.

Draga je začudo. Nitko se nikada nije ovako odnosio prema meni. Drago mi je što sam ju upoznao.

-Krećemo li?

-Naravno.

-Znate gdje idete?

-Pa naravno, nije mi prvi put da pomažem ljudima pobjeći iz ovakve situacije.

-Stvarno? Koliko ste ljudi već pomogli?

-Oko njih 20 i svi su sada u najboljem redu, nitko ih ne kontrolira i ne promatra.

-Zanimljivo… A zašto radite ovo? Pomažete ljudima koje ne poznajete.

-Iz svojevrsnog zadovoljstva. Uvijek budem sretna kada mogu pomoći nekome tko nije svjestan svoje situacije te okoline u kojoj živi.

Zanimljivo, pomaže ljudima, a nikada ništa ne dobije zauzvrat.

 

*Iza stakla*

-Do kuda su došli? VEĆ? Ali hodaju tek sat vremena, kako su već došli do sela? Postoje prečice? Nemoguće, pa one ne postoje.

 

-Dobar dan dušo, bi mi mogla pomoći s ovime?

-Ne žao mi je, samo smo u prolazu.

-Ali trebat će Vam samo sekunda, molim Vas.

-Ne žalim-

-Celine, zašto joj ne bi pomogli, pa to je starija gospođa i ne može sve napraviti sama?

-Lion, moraš mi vjerovati kad ti kažem da nemamo vremena. Zar se ne sjećaš što sam ti rekla?

 

 

-Naravno da se sjećam, ali to je starija gospođa, kako bi Vama bilo da Vam netko ne pomogne?

-Samo hodaj Lion, reći ću ti kasnije.

 

*Iza stakla*

-Nije uspjelo? Kako nije uspjelo? Pa to je starija gospođa i treba joj pomoć. Zar nema niti toliko srca niti vremena? U redu, neka joj nije pomogla… vidjet ćemo što će biti kasnije.

 

-Možete li sada objasniti zašto nismo mogli pomoći onoj gospođi?

-Zato što je ona robot te ne traži Vašu pomoć, nego vrijeme kako bi Vas mogla što duže zadržati dok ne dođu nadležna tijela i vrate Vas natrag u onu prostoriju od kuda ste i počeli. Vjerujte mi, znam.

Nadležna tijela? Roboti? Zar su se toliko potrudili da nas zadrže unutar ovih zidina?

 

-10:00 sati-

-Ajme vidi, ozlijeđena životinja. Trebali bismo joj pomoći. Ne smijemo ju ostaviti tu samu, što ako joj netko još više naudi.

-Lione, zar te opet moram podsjećati zašto ne smijemo stajati. To je samo još jedan trik koji će nas usporiti i nećemo stići do granice dok ne bude prekasno.

-U pravu ste, ispričavam se.

 

*Iza stakla*

-Ni u to nije povjerovala? Ali kako? Svi drugi koji saznaju da mogu izaći odavdje uvijek povjeruju u ovakve trikove.   ŠALJITE JOŠ LJUDI. IMAJU JOŠ MANJE OD DVA SATA DO GRANICE I NE SMIJEMO IH PUSTITI DA IZAĐU. ŠTO ĆE NADLEŽNA TIJELA REĆI KADA VIDE DA NETKO POPUT MENE GUBI SUBJEKTE ZA OVAKO VAŽNE PROJEKTE?

 

-Na granici-

-Pa… evo nas. Napokon smo na granici. Sada nas dijeli samo gusta šuma od izlaza. Jeste li spremni da krenemo dalje?

-… Da, mislim da jesam. Ne bih htio provesti ni pet minuta duže ovdje.

-Kako Vi kažete. Ajmo.

 

*Iza stakla*

-Na granici su? Ali mi ne smijemo do tamo? ZAR JE MOGUĆE DA SU POBJEGLI? Ne, naravno da ne. Ne smijemo mi, ali smiju roboti…pošalji robota 0934 na granicu, ODMAH.

-Što mislite da radite?

-Tko ste Vi?

-Nadležno tijelo. Kršite zakone.

-Vi niste nadležno tijelo, nemate ni značku, a pravila o ovome nema. Stalno govorite kako ljudi smiju izaći, no kada to zapravo naprave Vi ih sprječavate.

-Ne smijete van, NE MOŽETE POBJEĆI. ZATVARAJ GRANICU.

-TRČI LION.

 

*Iza stakla*

-Prošli su? NE, NE, NE. NE MOGU GA OVAKO IZGUBITI PA ON NAM JE PRVI SUBJEKT.

 

-JOŠ MALO LION, SAMO TRČI I NE GLEDAJ IZA SEBE.

-GDJE ĆETE VI NAKON ŠTO SE SVE OVO SVRŠI?

-VRATITI SE TU, PA MORAM POMOĆI JOŠ LJUDI.

Zašto me hvata takva tuga? Ne poznajem ju dugo vremena, no ne želim da me ostavi sama.

-A AKO OSTANETE SA MNOM?

-MOLIM? KAKO MISLITE AKO OSTANEM S VAMA?

 

-VI STE JEDINA OSOBA KOJU POZNAJEM I ŽELIM DA OSTANETE UZ MENE.

-…Vidjet ću, ali ne želim Vam ništa obećati.

 

*Iza stakla*

-Gdje su? MOLIM? Pa oni su samo pet minuta od kraja granice? U redu… pretpostavljam da možemo odustati, prekasno je da ih vratimo natrag.

 

-Evo nas, izašli smo.

-To je to. Zadivljujuće je…

-Naravno da je, napokon niste dio simulacije.

-Ali gdje ću sada? Pa nemam niti stan?

-Ostanite sa mnom, sami ste rekli da je tako najbolje.

-Uistinu to mislite?

-Naravno, pomoći ću Vam dok se ne smjestite.

-Hvala Vam Celine, Vi ste moj najljepši san.

Napokon sam vani i napokon sam s njom…s osobom za koju mislim da me voli više od ikoga. Možda sam napokon našao svoj sretan kraj.